zvuk iz prostorne instalacije, diorama set u Muzeju Vazduhoplovstva-Beograd, 2018
Zvuk za dioramu koja sadrži scenu aviona koji, polako ali sigurno, uranja u bujne krošnje džungle. Rad govori o eskapizmu, neispunjenim očekivanjima, teskobi. Radi se o osećaju da će se iznenada, kad se najmanje očekuje, dogoditi nešto jako loše i fatalno. Takođe podseća na čovekovu nesposobnost da prepozna svoje istinske želje, da razlikuje dobro od lošeg.
To je krajnji memento mori smešten u džunglu, najmoćniji tropski vanitas.
To se desilo verovatno negde krajem 1980-ih, u mom ranom detinjstvu. Sećam se da sam gledala spot za pesmu Dejvida Bouvija China Girl. Dok sam ga gledala, prvi put u životu sam svesno doživela osećaj erotike: uzbuđujuće zavodljiv, sladak i primamljivo opasan.
Audio-video instalacija China Girl istražuje sadržaj pojma sentimentalnosti i odnos prema njoj u fatalističko doba u kojem živimo, što nije previše daleko od baroknog razumevanja pojma: sentimentalnost je osećaj koji doživimo kad se suočimo sa svetom koji nestaje ili koji je već umro.
Efemernost uspomena, njihova nestalnost uslovljena protokom vremena, naglašena je korišćenjem analogne televizije, neočekivanim smetnjama i preprženim bojama slike reprodukovane u VHS tehnologiji, materijalizovanim sećanjima na fotonski prizor urezan u pamćenje u detinjstvu. Instalacija je istovremeno omaž nekritičnoj nevinosti sentimentalnosti i njena ironična kritika.